Strahinja Blažić upozorava na alarmantno stanje u kulturi: Ljudi rade 15 godina bez stalnog zaposlenja, a plate redovno kasne
Dodajte Kurir u vaš Google izborPune pozorišne sale pokazuju koliko je publici kultura potrebna, ali iza uspešnih predstava i interesovanja gledalaca krije se sve teži položaj onih koji ih stvaraju. Glumci, tehničari i brojni drugi zaposleni u pozorištima suočavaju se sa neizvesnošću, kašnjenjem honorara i nedostatkom mogućnosti za stalno zaposlenje. O problemima sa kojima se suočavaju kulturne ustanove i njihovi radnici govorio je glumac Strahinja Blažić u razgovoru za portal N1, ističući da je zaposlenje u pozorištu postalo gotovo nedostižan ideal.
Blažić, koga publika gleda u predstavama Ateljea 212, pozorišta Boško Buha, Madlenianuma i Malog pozorišta „Duško Radović“, nedavno je ukazao na probleme koji pogađaju čitav pozorišni kolektiv. Kako je objasnio, kašnjenja isplata honorara za ljude angažovane po paušalnim ugovorima tokom poslednje dve godine gotovo su postala praksa. U pozorištu „Duško Radović“ trenutno su isplaćena dva paušala, dok se na treći još čeka.
„Ovo se ne odnosi samo na glumce, već na čitav kolektiv: saradnike, tehničare i sve koji učestvuju u radu pozorišta. Kašnjenja isplata su tokom poslednje dve godine gotovo postala praksa, što je potpuno neprihvatljivo. Takva neizvesnost direktno utiče na našu svakodnevicu, egzistenciju i stvara dodatni pritisak. Isplata za obavljeni rad ne sme da zavisi od dobre volje pojedinaca na određenim funkcijama. To mora biti institucionalna obaveza i odgovornost, a redovna isplata osnovno pravo svakoga ko svoj posao obavlja profesionalno“, rekao je Blažić za N1.
Prema njegovim rečima, od uprave su uglavnom dobijali objašnjenje da se čeka uplata Grada i da su se tim povodom obraćali Gradskom sekretarijatu i nadležnim institucijama. Glumac navodi da slična situacija postoji i u drugim pozorištima, a da problem ne pogađa samo paušalce već i ljude angažovane po ugovorima na određeno vreme i autorskim ugovorima.
„Koliko mi je poznato, sličan problem postoji i u drugim pozorištima. To se odnosi na paušalce, na ljude angažovane po ugovorima na određeno vreme i autorskim ugovorima. Kašnjenja isplata su česta, a često niko od angažovanih ne zna kada će novac biti uplaćen. Mislim da je nedopustivo da ljudi koji rade u pozorištu nemaju ni osnovnu sigurnost kada je reč o isplati za svoj rad“, istakao je on.
Jedan od ključnih problema vidi i u dugogodišnjem ograničavanju zapošljavanja u javnom sektoru, zbog čega se ustanove kulture sve više oslanjaju na ljude angažovane privremenim i paušalnim ugovorima. Blažić upozorava da postoje slučajevi u kojima ljudi u istoj ustanovi rade po ugovorima na određeno vreme deset, pa čak i petnaest godina, bez mogućnosti da zasnuju radni odnos.
„Danas je, čini mi se, zaposliti se u pozorištu postalo gotovo nedostižan ideal. Nešto što bi trebalo da bude normalna i ostvariva mogućnost pretvorilo se u nešto gotovo neuhvatljivo. Imamo primere, i to ne tako retke, da ljudi rade po ugovorima na određeno vreme deset, pa čak i petnaest godina. Smatram da je to nedopustivo. Ljudi koji godinama rade u jednoj ustanovi i bez kojih ona ne može da funkcioniše moraju da imaju mogućnost da zasnuju radni odnos“, poručio je glumac.
Osim rešavanja radnog statusa ljudi koji godinama rade u neizvesnim uslovima, Blažić smatra da je neophodno uspostaviti sistem zapošljavanja zasnovan na znanju, talentu i profesionalnim kvalitetima, a ne na partijskim vezama i poznanstvima. Posebno je ukazao na potrebu otvaranja novih radnih mesta i zapošljavanja mladih, kako bi se obezbedili smena generacija i kontinuitet rada kulturnih ustanova.
Govoreći o stanju u kulturi, osvrnuo se i na budžetska izdvajanja, ocenjujući da način na koji se država odnosi prema ovoj oblasti govori mnogo o njenim prioritetima.
„Budžet za kulturu počinje nulom. To je najjasniji pokazatelj koliko je kultura zaista važna onima koji donose odluke. Kada kulturu svedete na nešto što počinje nulom, onda ne treba da nas čudi ni stanje u kojem se nalaze naše kulturne institucije“, rekao je Blažić.
On je naglasio da kultura nije luksuz niti nešto čega bi društvo trebalo da se odrekne kada se suoči sa drugim problemima. Naprotiv, smatra da ona ima ključnu ulogu u obrazovanju, razvoju kritičkog mišljenja i empatije, posebno kod dece i mladih koji se upravo u pozorištima poput „Duška Radovića“ i „Boška Buhe“ prvi put susreću sa teatrom.
„Izuzetno je važno da podignemo svest o tome šta kultura donosi jednom društvu. Ona nije luksuz, niti nešto čega se odričemo kada imamo važnije stvari. Naprotiv, kultura nas obrazuje, razvija kritičko mišljenje, širi vidike, podstiče empatiju i pomaže nam da razumemo sebe i svet oko nas. Posebno je važna za decu i mlade, jer kroz susret sa umetnošću razvijaju radoznalost, slobodu mišljenja i sposobnost da preispituju stvari oko sebe“, istakao je glumac.
Uprkos teškim uslovima u kojima pozorišta rade, Blažić smatra da pune sale nisu slučajnost. Kako je objasnio, u periodu obeleženom razdorima, neizvesnošću i osećajem besperspektivnosti, potreba ljudi za umetnošću postala je još izraženija. Pozorište, prema njegovim rečima, pruža prostor za susret, bliskost i predah od svakodnevne buke.
„Ljudima je potrebno mesto na kojem mogu da se okupe, da se makar na trenutak sklone od svakodnevne buke i neizvesnosti, da se zagreju ljudskošću, da osete lepotu, nežnost, radost, da se podsete na ono dobro i plemenito. Potrebni su nam trenuci u kojima možemo da prepoznamo sebe u drugima i da osetimo da, uprkos svemu, nismo sami. Zato mislim da pune sale nisu slučajnost. One pokazuju koliko je ljudima kultura potrebna i koliko umetnost ima važnu ulogu u društvu“, rekao je Blažić.
Ipak, upozorio je da se često zaboravlja koliko ljudi, osim glumaca, učestvuje u stvaranju jedne predstave. Rekviziteri, tehničari, garderoberi, šminkeri, inspicijenti i drugi članovi ekipe neophodni su za rad pozorišta, a i njihov položaj mora biti deo razgovora o budućnosti kulture.
Blažić je za N1 govorio i o radu na predstavi „Kauboji“ pozorišta Boško Buha, koju opisuje kao zahtevno, ali inspirativno iskustvo. U predstavi glumci, osim što igraju, pevaju, sviraju uživo i plešu, a u njenom središtu su ljudi sa margine koji pokušavaju da ostvare svoj san i pronađu mesto na sceni.
„Ovo je predstava o ljudima sa margine, o ljudima koji su na neki način nevidljivi, ali imaju potrebu da se bave glumom, ostvare svoj san, naprave predstavu i u njoj zaigraju. U njihovoj potrebi da budu viđeni, da pronađu svoje mesto i da se izraze, prepoznajem jednu snažnu potrebu za slobodom“, objasnio je glumac.
Za njega je upravo osećaj zajedništva jedan od važnih elemenata pozorišnog stvaralaštva, naročito u trenutku kada društvu nedostaju bliskost i međusobno razumevanje. Kako je zaključio, odnos prema kulturi nije samo pitanje budžeta i institucija, već i odnos prema sopstvenom društvu i njegovoj budućnosti.
„Odnos prema kulturi je, pre svega, odnos prema sopstvenom društvu i njegovoj budućnosti. Krajnje je vreme da se to promeni“.
Bonus video: